MONTESSORI
Montessori pedagogija
Maria Montessori rođena je 1870. godine u Italiji. Upisala je tehničku školu koju su do tada upisivali samo dječaci. Potom je upisala studij medicine i diplomirala kao prva žena liječnik u Italiji. Tijekom studija je radila kao pomoćna liječnica u općim bolnicama i na psihijatrijskoj klinici. Nakon toga je upisala pedagogiju, psihologiju i antropologiju nastojeći otkriti „tajnu djeteta“. Zaključila je da će djeca ostvariti svoje prirodne potencijale i razviti se u neovisne, odgovorne i plemenite osobe, ako dobiju slobodu samostalnog biranja onoga čime će se baviti u okolini koja je uređena u skladu s njihovim razvojnim potrebama.
Učila je djecu osjećati, misliti i htjeti. Tražila je promjenu dotadašnjeg pristupa odgoju djece i promjenu ponašanja odraslih prema djeci; ona je čula vapaj djeteta „Pomozi mi da učinim sam“- tražila je od odraslih da djetetu budu pri ruci ako mu je pomoć potrebna, ali da nepotrebnim pomaganjem ne ometaju razvoj njegove samostalnosti.
Mlađa i starija djeca rade zajedno jer se time želi potaknuti razvoj empatije kod starijih, odnosno osamostavljivanje kod mlađih. Montessori pedagogija je za cilj postavila jačanje djetetovog samopouzdanja i izgradnju njegove samostalnosti jer će se tako dijete odvažiti, otkrivati sve svoje mogućnosti i bez straha doći do rješenja na različite načine.
Ono što razlikuje Montessori pristup od drugih je takozvana pripremljena okolina, poseban Montessori pribor i individualizirani rad s djecom.
Osnovno polazište ove metode je uvažavanje individualnosti svakog pojedinog djeteta učeći ga operativnim znanjima u područjima života u kojima će kasnije sudjelovati kao odrasla osoba.
Okolina je primjerena potrebama djeteta i nudi sve što djetetu treba za optimalni razvoj. Nazivamo je i „pripremljena okolina“. Takva okolina potiče dijete na istraživanje i otkrivanje, ispunjava stvarne djetetove potrebe i omogućuje razvoj njegove osobnosti. Strukturirana je i pomno pripremljena, uključuje niz dogovorenih pravila a omogućuje i veliku slobodu.
Stolovi i stolice su veličinom primjereni djeci i njihovoj snazi , tako da ih oni mogu lako nositi i premještati u dvoje. Za radne površine djeca koriste stolove i male tepihe , koji su posebno složeni u prostoru nadohvat djeci. Djeci su kompletan pribor , poticaji i igre nadohvat ruke na otvorenim policama tako da se sami mogu služiti. Materijali su jedinstveni u cijelom svijetu, te u svakom prostoru postoji samo jedan primjerak određene aktivnosti, a time se pak nastoji djecu naučiti strpljenju i dogovoru-hoće li jedno od njih čekati svoj red ili će raditi u paru.
Djeca i odgojitelji isto tako uređuju i brinu se za vanjski prostor gdje postoji mogućnost uzgajanja cvijeća, voća i povrća, te svoju okolinu održavaju čistom i urednom uživajući pritom u odgovornosti i aktivnostima na zraku.
Stolovi i stolice su veličinom primjereni djeci i njihovoj snazi , tako da ih oni mogu lako nositi i premještati u dvoje. Za radne površine djeca koriste stolove i male tepihe , koji su posebno složeni u prostoru nadohvat djeci. Djeci su kompletan pribor , poticaji i igre nadohvat ruke na otvorenim policama tako da se sami mogu služiti. Materijali su jedinstveni u cijelom svijetu, te u svakom prostoru postoji samo jedan primjerak određene aktivnosti, a time se pak nastoji djecu naučiti strpljenju i dogovoru-hoće li jedno od njih čekati svoj red ili će raditi u paru.
Djeca i odgojitelji isto tako uređuju i brinu se za vanjski prostor gdje postoji mogućnost uzgajanja cvijeća, voća i povrća, te svoju okolinu održavaju čistom i urednom uživajući pritom u odgovornosti i aktivnostima na zraku.
Ono što razlikuje Montessori pristup od drugih je takozvana pripremljena okolina, poseban Montessori pribor i individualizirani rad s djecom.
Područja Montessori pedagogije
Montessori program djeluje kroz skupine vježbi iz praktičnog života, vježbi za razvoj osjetilnosti, vježbi jezika, matematike i kozmičkog odgoja.
Prilikom upisa u dječji vrtić djetetu se prvo nude vježbe praktičnog života u kojima su pojedini elementi djetetu već poznati jer su dijelovi djelatnosti koje dijete svakodnevno vidi kod kuće. Razlikujemo početne vježbe za poticanje samostalnosti u svakodnevnom životu (otvaranje i zatvaranje vrata, odmatanje i zamatanje saga, nošenje stolice…), brigu za sebe (prenošenje, presipavanje, prelijevanje, pranje ruku, okviri za zakopčavanje i vezanje, oblačenje i svlačenje…), briga za okolinu (pranje stola, peglanje, zalijevanje cvijeća, okopavanje vrta, pranje stakla…) i vježbe uljudnog ponašanja (međuljudska interakcija, uvažavanje i poštivanje drugih, zamolba, isprika, zahvala…).
Uloga odgojitelja je da tijekom izvođenja vježbi pokazuje kako se i na koji način rukuje i odnosi prema različitim materijalima i priborom. Vježbe praktičnog života spontano se prenose u svakodnevnicu djeteta, a samostalnost u brizi za sebe i svoju okolinu temeljni su znakovi neovisnosti. Vježbe osjetilnosti predstavljaju skup vježbi koje omogućavaju razvoj svih šest osjetila . Prilikom uvođenja ovih vježbi počinje izraženija upotreba Montessori didaktičkog materijala. Vježbe jezika potiču dijete na razgovor, imenovanje i opisivanje, na slaganje riječi uz pomoć slova i uvježbavanje pisanja, te pismeno izražavanje vlastitih misli i čitanje. Vježbe jezika započinju sa slikama, kasnije se koriste slova od brusnog papira, slovarica, male knjižice za početno čitanje. Vježbe matematike omogućuju djeci da brojevne veličine konkretno (osjetilno) spoznaju te dođu do najviših matematičkih apstrakcija. Marija Montessori primijetila je da je matematika apstraktan koncept te je smatrala da je treba učiniti što konkretnijom kako bi je djeca mogla razumjeti. Veličine se pokazuju konkretno , osjećaju se opipom, potom se uvode simboli-brojke. Brojke i konkretne veličine se povezuju i uvježbavaju aritmetičke operacije zbrajanja, oduzimanja, množenja i dijeljenja. Sve se odvija kroz igru i radost na djeci prilagodljiv način. Vježbe kozmičkog odgoja pokrivaju područja geografije, zoologije, botanike, povijesti, umjetnosti, etike, ekologije, evolucije, astronomije i informatike. Odgojitelji pripremaju pribor i opremu u skladu s mjestom u kojem žive. Kozmički odgoj traži vezu sa svim područjima humanog života, razvija toleranciju i razumijevanje za druge kulture predočavajući svemir, Zemlju, biljke, životinje i ljude.
Montessori fenomen
Maria Montessori je uočila da dijete pokazuje „fenomen usmjeravanja pozornosti“. To je drugo stanje zaokupljenosti dok dijete nešto radi. Svi koji imamo djecu ili radimo s djecom znamo da postoje trenuci kada dijete uporno ponavlja jednu te istu aktivnost dok je ne usavrši.
Dijete koje koncentrirano radi je udaljeno od ostatka svijeta i ništa ga ne može smesti. Kad završava to što radi ono izgleda odmorno i radosno. Bit cijele pedagogije je uočiti te dragocjene trenutke koncentracije i iskoristiti ih za napredak podučavanja. Maria Montessori je tražila najpovoljnije uvjete za pojavu fenomena usmjeravanja pozornosti te je za tu svrhu razvila odgovarajući pribor , pripremila okolinu, odredila je način ponašanja odgojitelja i tehniku indirektnog uplitanja.
Dijete je tijekom prvih godina života izloženo utjecajima koji mogu izmijeniti njegovu budućnost. Možemo usporediti gusjenicu sa leptirom govoreći kako se oni jako razlikuju i po izgledu i po načinu ponašanja. Ipak, ljepota leptira proizlazi iz forme gusjenice; ako želimo izgraditi budućnost, moramo budno paziti na sadašnjost. Ukoliko su potrebe u jednom periodu potpunije zadovoljene, to će naredni periodi biti uspješniji.
Rad i igra u Montessori pedagogiji
Iako dijete ne može sudjelovati u radu odrasle osobe, on mora obaviti vlastiti posao koji je velik, važan i težak, a radi se o stvaranju čovjeka. Njegov se posao sastoji od djelatnosti: stvara svojom stalnom vježbom. Odrasla osoba usavršava okolinu, no dijete usavršava biće. Odrasloj osobi je zadatak stvoriti „natprirodni“ ambijent. To je vanjski posao koji se sastoji od aktivnosti, inteligentnog napora, to je tzv. produktivan rad koji je po svojoj prirodi socijalan, kolektivan i organiziran. Odrasli rade da bi ostvarili neki cilj. Kad malo dijete radi, ono to ne čini da bi ostvarilo neki cilj; svrha njegovog rada je raditi. Dijete ne radi slijedeći zakon minimalnog ulaganja napora, nego suprotni zakon, jer ulaže golemu količinu energije u svoj rad. Druga razlika je ta da dijete ne želi nagradu niti povlastice kao što žele odrasli; ono odrađuje svoje odrastanje i izvršava taj rad potpuno. Odrasla osoba uvijek djeluje zbog vanjskih motiva koji od nje zahtijevaju velike napore, žrtvu ili umor. Dijete se ne umara radeći, nego postaje snažnije.
Mnoge ljude zbunjuje uloga igre u Montessori metodi, neki misle da se djeca po cijele dane samo igraju, drugi koji znaju nešto više o njezinim teorijama ,ali su ih pogrešno protumačili vjeruju da su to mjesta gdje djece cijelo vrijeme „rade“. Igra se naravno može protumačiti na mnogo različitih načina. Za dijete igra je ugodna, dobrovoljna, smislena i spontano odabrana aktivnost.
Dijete svjesno teži tome da se odvoji od odraslih, da se osamostali i razvije u slobodnu ličnost. Montessori odgoj pomaže djetetu u tom njegovom nastojanju; trudimo se pomoći djetetu da se osamostali. Najvažniji kriterij za Montessori odgajatelja je znati pružati pomoć za samopomoć.
Maria Montessori je protiv toga da odgajatelj pruža djetetu direktnu pomoć. Djeca ne žele da ih se poslužuje, nego žele biti samostalna. Pomažemo djetetu da samo stekne iskustvo. Pomažemo djetetu indirektno i pripremamo mu okolinu u kojoj će moći djelovati.
